Sutra.hr

Mržnja i netolerancija sastavni su dio svakog ljudskog bića. Tome se ne treba čuditi i to je savršeno normalno. Promatrajući događaje vezane uz hrvatsko-srpske odnose potaknute rukometnim ludilom, dolazi se do takvog zaključka. A imati toliku količinu mržnje u sebi nije normalno. I ne smije biti normalno.

Na mladima svijet ostaje. Jednom je netko rekao. Na primjeru jedne obične utakmice, običnog sportskog rivalstva najjasnije se vidi kolika je količina mržnje i neprihvaćanja 'drugih' prisutna kod prevelikog broja mladih ljudi. Mulci koji za vrijeme rata nisu bili niti rođeni ili su tek netom rođeni danas svoj bijes iskazuju prema tadašnjim neprijateljima. Problem je što pritom zaboravljaju da niti u vrijeme najvećeg sukoba nisu svi Srbi bili neprijatelji.

Generacije mladih koje bi trebale stasati neopterećene prošlošću danas su gore od onih generacija koje imaju istinskih razloga živjeti u prošlosti. Prošlost se nikada ne smije zaboraviti. Prošlost ne treba odbacivati. Ali s prošlošću se konačno jednom treba naučiti živjeti. Pogotovo ako se to ne radi o našoj prošlosti nego prošlosti naših roditelja, djedova i baka.

Svi dijelimo dio krivice

Mladi su naravno podložni utjecajima izvana. U vrijeme kada se ne čita previše realne literature nego se o povijesti, sadašnjosti i budućnosti uči s raznih web portala, Facebook profila i slično, utjecaj 'idola' mladih je ogroman. I na žalost poguban. Neki internetski portali pišu kako im je drago da je srpski navijač ozlijedio srpskog igrača. Jedan ministar unutarnjih poslova u nekom pokušaju smirivanja situacije prikriveno poziva na revanšizam. Jedna prelijepa djevojka koja je uzor velikom broju mladih djevojaka na svom Facebook profilu napiše za 'smrdljive četnike' ( pretpostavljam da je to bilo upućeno navijačima ) – 'Dabogda se udavili'. Jedan sportski komentator konstantno ukazuje na negativnosti koje stižu iz dvorane zaboravljajući da su te iste negativnosti proizvodili i oni koje sada tako gorljivo brani. Igrači jedne reprezentacije na proglašenje pobjednika dođu mašući zastavama ( što je savršeno razumljiva reakcija na cjelokupnu situaciju ), a drugi noseći na glavi kape koje previše podsjećaju na ona ružna vremena ( što baš i nije razumljivo ) . U jeku huliganskih napada u Srbiji gdje se poput reality showa pratio svaki korak hrvatskih navijača, domaći mediji gotovo zanemaruju dva slučaja napada hrvatskih navijača na srpske ( Mostar i Split ). Susjedni mediji atmosferu na utakmici s Hrvatskom koja je obilovala primitivizmom, omalovažavanjem i bijesnom mržnjom nazivaju veličanstvenom.

Atmosfera u kojoj se poraz od Srbije smatra nečim stravičnim. Atmosfera u kojoj se pobjeda nad Hrvatskom smatra nečim veličanstvenim i posebnim. Sve to, a i još mnogo drugih sitnica utječu na to da iz godine u godinu stalno imamo iste situacije. I iskreno, ne čude me niti zabrinjavaju starije generacije. Neka i jesu ispunjeni mržnjom. Volio bih da živimo u svijetu u kojem mržnja ne postoji, ali to je naravno utopija. Starije generacije će polako proći i ta mržnja koju su akumulirali u sebi trebala bi s njima nestati, a ne nastaviti živjeti u njihovim potomcima.

Začarani krug

Mržnja nužno dovodi do primitivizma. Primitivizam koji najbolje budi rušilačke nagone dovodi do nacionalizma kao odgovor na primitivizam. A nacionalizam kao takav nije ništa drugo nego primitivizam vrlo često oklopljen jakim velom mržnje. I tako se već 20 godina vrtimo u krug brinući se samo o revanšizmu.

I got love for my brother, but we can never go nowhere 
unless we share with each other. We gotta start makin' changes.
Learn to see me as a brother 'stead of 2 distant strangers. 
And that's how it's supposed to be. 

Do koje granice takav način življenja treba doći? Kada ćemo konačno reagirati? To nije problem koji se može riješiti preko noći. Ali je svakako problem koji treba početi rješavati. Prije svega, potrebna je javna osuda bilo kakvog nacionalističkog ispada s jedne ili druge strane i to od strane svih tvoraca javnog mnijenja i većih ili manjih 'idola' mladih, ali i onih starijih. Ljudi su generalno gledano poput ovaca. Politika je to dokazala milijun puta. U trenutku kada bilo koji čin baziran na nacionalizmu bude oštro osuđen od svih spomenutih i niti u jednoj izjavi ili skrivenoj misli nitko ne uspije iščitati određeno podržavanje, moći ćemo reći da smo napravili prvi korak. Prvi, ali vrlo važan.

Drugi je korak kroz obrazovni sustav spremati nove generacije da se nauče verbalno konfrontirati jedni drugima kako bi svoje argumente bazirali na civiliziranim načinima komunikacije, za razliku od huliganizma koji je jedini odgovor kada pravih argumenata nema. U vrijeme kada se na fakultetima u sustavu toliko željenog bolonjskog procesa, ispiti provode prema principu odabira točnog odgovora i u vremenu kada se kreće i s određenim rasterećenjem programa osnovnih i srednjih škola, teško je očekivati da sutra mladi ljudi znaju zašto su određeni put odabrali. A neznanje zbog čega smo nešto izabrali vodi do frustracije. Frustracija vodi na krivi put.

Anonimnost kao ubojica odgovornosti

Ogroman problem i istovremeno poticaj 'mrziteljima' jest i anonimnost na Internetu. Pokrenula se bijesna kampanja u provedbi zaštite autorskih prava i kažnjavanja onih koji su ta prava prekršili, ali problemu anonimnosti i deindividualizacije koji iz toga proizlazi ne pridaje se puno pažnje. Odgovornost za izgovorenu riječ, kao i za učinjeno djelo prvi je preduvjet koji vodi nekom normalnijem i sređenom društvu. U slučaju anonimnosti gdje onaj koji iznosi 'misli' za iste ne odgovara vrlo često se događa da za ono što u 'zbilji' ljudi ne bi nikada rekli ili učinili, iznenada dobiju hrabrost i time samo potpiruju plam mržnje među vječno frustriranim pojedincima.

I posljednji je korak možda i najteži. Krenuti naprijed. Ne možemo se vječno vraćati u prošlost. Vraćanje u prošlost koči nas u namjeri da se konačno okrenemo budućnosti i razmišljanju o boljem životu. Prema svemu sudeći dolaze nam iznimno teška vremena bez obzira na sve ostalo. Budemo li u tim vremenima pored svega opterećeni i mržnjom, bojim se da sve neće dobro završiti.

Vrijedi pokušati..

Stvaranje idealnog društva je, kako sam već spomenuo, čista utopija. Međutim, svatko od nas može se potruditi da stignemo tom idealu što bliže. Proces je iznimno težak i iznimno dug. Navedeni koraci samo su neki na tom mukotrpnom putu. I to su prvenstveno koraci koji zahtijevaju angažman čitave zajednice. Ali, da bi do angažmana čitave zajednice došlo, potrebno je da se svaka jedinka te zajednice pokrene za sebe. Zato je krajnje vrijeme da svi prihvatimo dio odgovornosti, pokušamo na tren zastati i proanalizirati koji su uzroci ovog stanja. Na mnogo stvari u ova iznimno teška i na neki način sama po sebi depresivna vremena ne možemo utjecati. Izgubljeni posao neće se vratiti analiziranjem. Ali, mržnja prema drugom ljudskom biću ili potreba za vandalizmom itekako se može riješiti razmišljanjem i konačnim shvaćanjem svojih dijela.

Ništa ne košta pokušati, a 'nagrada' može biti iznimno velika. 

Piše : Alen Bećirović / Sutra.hr

Fotografije : Srđan Hulak / http://www.srdjanhulak.com/